Transpersonalna psihoterapija

   Transpersonalnu psihoterapiju opisuje bilo koji oblik savjetovanja ili psihoterapije koji stavlja naglasak na transpersonalno, transcedentne ili duhovne aspekte ljudskih iskustava. Transpersonalna psihoterapija se često promatra kao pratilac drugim školama psihologije što uključuje psihoanalizu, biheviorizam i humanističku psihologiju.  

   Transpersonalni psihoterapeutski fokus uključuje duhovni samorazvoj, vrhunska iskustva, mistična iskustva, sustavni trans i druga metafizička iskustva življenja.  Krajnji cilj transpersonalne psihoterapije nije samo ublažavanje patnje, već integracija tjelesnog, emocionalnog, mentalnog i duhovnog aspekta dobrobiti. Ono uključuje istraživanje i fokus na klijentov potencijal i razvoj unutarnjih resursa i kreativnosti.  

   Transpersonalni psiholog/psihoterapeut pokušava integrirati drevnu mudrost sa modernom zapadnjačkom psihologijom i prevesti duhovne principe na znanstveni suvremeni jezik.  Transpersonalna psihologija bavi se širokim spektrom ljudskog psiho-spiritualnog razvoja – od naših najdubljih rana i potreba, preko egzistencijalne krize ljudskog postojanja, do najvišeg transcendentalnog kapaciteta naše svijesti. 

Ona uključuje, vrednuje i integrira sljedeće:

·         psihološko i duhovno,

·         mentalno zdravlje i patnju,

·         uobičajena i neuobičajena stanja svijesti,

·         modernu zapadnjačku perspektivu, istočnjačku perspektivu, postmoderne uvide, svjetonazore autohtonih tradicija, analitički intelekt, direktno iskustvo i kontemplativan način spoznaje. 

   Transpersonalna psihologija poboljšava proučavanje um-tijelo relacije, duhovnosti, svijesti ljudske transformacije. Tri su ključna područja koja se upotrebljavaju u transpersonalnoj psihoterapiji: kombinacija holističke psihologije i prirodne medicine, transformativna psihologije i ego-transcendirajuća psihologija. Transpersonalna psihologija upotrebljava pozitivne utjecaje, radije nego da se bavi bolesnom ljudskom psihom, kao model za realizaciju ljudskog potencijala.   Sveci, umjetnici, proroci i heroji se proučavaju kao utjelovljenja prave prirode naše ljudske psihe. Ova tehnika ohrabruje osobu da pogleda u svoje unutarnje sposobnosti i vidi sebe kao u procesu ostvarenja stanja  koji su postignuti kod gore navedenih modela. 

   Transpersonalna perspektiva psihoterapije pokušava vidjeti sve simptome kao dio cijele slike ''energije u pokretu'' pokušavajući napraviti poveznicu između onoga što mislimo da jesmo i onoga što uistinu jesmo…definirano po orijentaciji i opsegu radije nego kao skup određenih tehnika i metoda.

Integracija objedinjuje:

·         uspomene sadržane u DNK tijela pohranjene nesvjesno,

·         učinke doživljaja iz maternice i ranog djetinjstva,

·         proučavanje kako ljudi procesiraju i asimiliraju informacije,

·         ponašanja kao rezultat svjesnog i nesvjesnog djelovanja,

·         individualno kompulzivno putovanje prema samoaktualizaciji ili većoj cjelovitosti.

   Transpersonalna terapija, psihoterapija i savjetovanje djeloju prema razvoju cjelovite životne vještine (integrirane u svakodnevni život) gdje se pojedinac budi iz ograničenog osobnog identiteta na prošireno univerzalno znanje o sebi.

Taj proces kombinira buđenje osobne svijesti i intuicije (neracionalno znanje) sa tjelesnom sposobnošću samoiscjeljenja kroz suosjećajnu samo-podršku. 

Pravci u psihologiji

Podjela grana (ili ”sila”) psihologije prema Abrahamu Maslowu:

 1.  bihevioralna i kognitivna psihologija – usmjerena je na otkrivanje psihičkih procesa koji se nalaze u osnovi ponašanja. Ona se razvila kao akademska znanost početkom 20. stoljeća, a utemeljena je na radovima Ivana Pavlov-a, John B. Watson-a i B.F. Skinner-a, te kasnije Ulrica Neisser-a i Donalda Broadbent-a.

2.  psihodinamična i psihoanalitična psihologija – proizašla je iz istraživačkog rada Sigmuda Freuda, te se razvila daljnjim radom C. G. Jung-a, Fromm-a, Erikson-a, Adler-a, Renk-a i dr. značajnih psihologa. Ova grana najviše se bavi proučavanjem psihopatologije.

3.  humanistička i egzistencijalna psihologija – utemeljena je na radu Abraham Maslow-a, Carl Rogers-a i Rollo May-a, te filozofskim razmišljanjima Martin Heideger-a, Biswanger-a i Kierkegarrd-a, a inspirirana daljnjim radom Roberta Assagioli-a, Wilhelm Reich-a, Antony Sutich-a, Paul Tillich-a i dr. značajnih psihologa; a bavi se pojmovima poput samoaktualizacije, ljubavi, kreativnosti, ljudskim motivima, potrebama i vrijednostima.

4.  transpersonalna psihologija – razvila se potkraj 1960-ih godina. Utemeljena je na spoznajama Williama Jamesa, Junga, Freuda, Abrahama Maslowa, Kena Wilbera i raznih drugih značajnih psihologa. Radi se o sofisticiranom modelu prikaza evolucije svijesti, koji integrira psihologije i filozofije Zapada i Istoka, od drevnih vremena sve do danas, od znanosti do duhovnosti. Za razliku od ostalih grana psihologije, koje su usmjerene na terapiju simptoma, ovdje se pozornost teži preusmjeriti na cjelovit rast osobe, samorazvoj i ekspanziju svijesti.

Abraham Maslow je smatrao da su biheviorizam i psihoanaliza previše limitirani da bi pružili bazu za kompletnu psihologiju ljudske prirode.

Prva sila psihologije pokušavala je reducirati kompleksnost ljudske prirode na jednostavne principe kondicioniranja, međutim, bila je bezuspješna kada su u pitanju aspekti poput ljubavi, svjesnosti i osobne vrijednosti.

Druga sila uglavnom se bavi proučavanjem psihopatologije. Prema Sigmundu Freudu nesvjesni psihički procesi (prije svega oni koji potječu iz djetinjstva) mogu znatno utjecati na pojavu psihičkih poremećaja kao što su primjerice neuroze. Procesi koji potječu iz djetinjstva podliježu mehanizmu potiskivanja i tjedno bi se tijekom trajanja psihoanalitičke terapije trebali izazvati i ponovno proživjeti, kako bi se u odrasloj dobi mogli svladati.

Najveći nedostatak ovog pristupa je što klasično psihoanalitičko liječenje traje godinama.

Treća sila, koja se najviše bavila samoaktualizacijom, također je doživjela ograničenja, na koja je Maslow 1968. godine upozorio. U svojim daljnjim istraživanjima on je otkrio mogućnosti koje nadilaze samoaktualizaciju. U trenucima kada osoba doživljava vrhunska iskustva (peak experiences), poimanje sebe (selfa) se rasplinjuje u svjesnost većeg i šireg jedinstva sa svime što jest. I upravo to područje je područje kojim se bavi transpersonalna psihologija, te ju je stoga Maslow nazvao ”četvrtom silom” psihologije.

Pred kraj svojeg života, Maslow je nadodao, na vrh svoje ljestvice, i šestu potrebu – Potreba za samonadilaženjem (transcendencijom), koja predstavlja temelj kojim se bavi transpersonalna psihologija.