Podjela grana (ili ”sila”) psihologije prema Abrahamu
Maslowu:
1. bihevioralna i kognitivna psihologija – usmjerena je na otkrivanje psihičkih procesa koji se
nalaze u osnovi ponašanja. Ona se razvila kao akademska znanost početkom 20.
stoljeća, a utemeljena je na radovima Ivana Pavlov-a, John B. Watson-a i B.F.
Skinner-a, te kasnije Ulrica Neisser-a i Donalda Broadbent-a.
2. psihodinamična i psihoanalitična psihologija – proizašla je iz istraživačkog rada Sigmuda Freuda, te
se razvila daljnjim radom C. G. Jung-a, Fromm-a, Erikson-a, Adler-a, Renk-a i
dr. značajnih psihologa. Ova grana najviše se bavi proučavanjem
psihopatologije.
3. humanistička i egzistencijalna psihologija – utemeljena je na radu Abraham Maslow-a, Carl Rogers-a i
Rollo May-a, te filozofskim razmišljanjima Martin Heideger-a, Biswanger-a i
Kierkegarrd-a, a inspirirana daljnjim radom Roberta Assagioli-a, Wilhelm
Reich-a, Antony Sutich-a, Paul Tillich-a i dr. značajnih psihologa; a bavi se
pojmovima poput samoaktualizacije, ljubavi, kreativnosti, ljudskim motivima, potrebama
i vrijednostima.
4. transpersonalna psihologija – razvila se potkraj 1960-ih godina. Utemeljena je na
spoznajama Williama Jamesa, Junga, Freuda, Abrahama Maslowa, Kena Wilbera i
raznih drugih značajnih psihologa. Radi se o sofisticiranom modelu prikaza
evolucije svijesti, koji integrira psihologije i filozofije Zapada i Istoka, od
drevnih vremena sve do danas, od znanosti do duhovnosti. Za razliku od ostalih
grana psihologije, koje su usmjerene na terapiju simptoma, ovdje se pozornost
teži preusmjeriti na cjelovit rast osobe, samorazvoj i ekspanziju svijesti.
Abraham Maslow je smatrao da su biheviorizam i
psihoanaliza previše limitirani da bi pružili bazu za kompletnu psihologiju
ljudske prirode.
Prva sila
psihologije pokušavala je reducirati kompleksnost ljudske prirode na
jednostavne principe kondicioniranja, međutim, bila je bezuspješna kada su u
pitanju aspekti poput ljubavi, svjesnosti i osobne vrijednosti.
Druga sila
uglavnom se bavi proučavanjem psihopatologije. Prema Sigmundu Freudu nesvjesni
psihički procesi (prije svega oni koji potječu iz djetinjstva) mogu znatno
utjecati na pojavu psihičkih poremećaja kao što su primjerice neuroze. Procesi
koji potječu iz djetinjstva podliježu mehanizmu potiskivanja i tjedno bi se
tijekom trajanja psihoanalitičke terapije trebali izazvati i ponovno
proživjeti, kako bi se u odrasloj dobi mogli svladati.
Najveći nedostatak ovog pristupa je što klasično
psihoanalitičko liječenje traje godinama.
Treća sila, koja
se najviše bavila samoaktualizacijom, također je doživjela ograničenja, na koja
je Maslow 1968. godine upozorio. U svojim daljnjim istraživanjima on je otkrio
mogućnosti koje nadilaze samoaktualizaciju. U trenucima kada osoba doživljava vrhunska
iskustva (peak experiences), poimanje sebe (selfa) se rasplinjuje u
svjesnost većeg i šireg jedinstva sa svime što jest. I upravo to područje je
područje kojim se bavi transpersonalna psihologija, te ju je stoga Maslow
nazvao ”četvrtom silom” psihologije.
Pred kraj svojeg života, Maslow je nadodao, na vrh svoje
ljestvice, i šestu potrebu – Potreba
za samonadilaženjem (transcendencijom), koja predstavlja temelj
kojim se bavi transpersonalna psihologija.
Nema komentara:
Objavi komentar