Zdravlje, 07.04.2014 (05:00) Autor: Conny Petö Đeneš
Foto: Tobias Wolter/Wikimedia Commons
Konflikt je sudar suprotnih uvjerenja, vrijednosti i potreba. On nastaje zbog toga jer drugi ljudi nisu kao mi. Druge ljude procjenjujemo u odnosu na to koliko se uklapaju u naš sustav vrijednosti. "Ako ja nešto smatram ispravnim, tvoj način gledanja je pogrešan." Konflikt može postojati u odnosu s drugim ljudima (vanjski konflikt), sa samim sobom i sa Bogom (unutarnji konflikti).
U konfliktu ljudi se ne bave utjecajem svojeg ponašanja na druge ili njihovim potrebama, već zadovoljenjem svojih potreba, iz uvjerenja da su njihovi sustavi vjerovanja i njihove moralne vrijednosti ispravne. I tako su uvjereni da su eksperti za to što s drugima nije uredu, te se koriste alatima: postavljanje dijagnoza, kritiziranje, uvjeravanje, vrijeđanje, ismijavanje, omalovažavanje, nabijanje osjećaja krivnje i sl.
Na različite načine se nosimo s konfliktom – neki jedva čekaju priliku za svađu, nadmetanje i "pobjedu" ("Vidiš da sam ja u pravu! ili Ja valjam, ti ne valjaš!" ili "Moraš to uvidjeti i počet razmišljati i osjećati kao ja!"), dok drugi bježe od konflikta jer u njima budi strah, tugu i patnju, pa pate u sebi bez da izraze ono što uistinu osjećaju.
Na konflikt se može gledati kao na nešto loše jer se povezuje s agresijom, svađom, sukobom i patnjom, ili pritiskom i nemoći (ako se radi o unutarnjem ili latentnom konfliktu koji je neizražen – nemanifestiran). Međutim, konflikt možemo iskoristiti i kao priliku za promjenu i osobni rast i razvoj. Možemo se preispitati i pogledati duboko u sebe (umjesto da upiremo prst u druge ljude) te otkriti svoja pogrešna uvjerenja i njihovo porijeklo. Mi nikada ne reagiramo na ono što čujemo, već na naše tumačenje i doživljaj onoga što smo čuli. Vrlo smo vješti u kreiranju vlastite verzije stvarnosti i ispravnosti, čime postajemo zarobljenici svoje subjektivne percepcije i osuđujemo se na bol, patnju i negativne emocije.
Prihvaćanje različitosti
Ne možemo mijenjati druge ljude, niti njihove doživljaje i uvjerenja. Ako nekome (s najboljom namjerom) govorite gdje griješi, on/ona se neće promijeniti, a vi ćete ili izgubiti živce ili se osjećati povrijeđeno. Ljudi često misle da osobi pomažu s uvjeravanjem u svoje vrijednosne sustave, međutim, kada odustanete od vraćanja osobe "na pravi put" desi se čudo! Kada uistinu prihvatite osobu takvu kakva jeste, počnete se drugačije ponašati prema njoj. Prestanu vas živcirati i boljeti njezini postupci, te vam se razvije nova percepcija. I kada promijenite gledanje na tu osobu (ili unutarnji konflikt) ona se počne drugačije ponašati prema vama, te nestaje ono što vas je mučilo. Dakle nije potrebno nešto raditi toj osobi, već samo ODUSTATI od potrebe da ju mijenjate (da mijenjate njezina uvjerenja, stavove, doživljaje...).
Foto: Jeff Isom/Wikimedia Commons
Istinsko prihvaćanje je spontani čin – događa se samo od sebe i uvijek je popraćeno osjećajima suosjećanja, ljubavi i razumijevanja (prema sebi ili drugima). Ono je prirodno stanje mira, spokoja i duboke ljubavi. Emotivni otpor nestaje kao rukom odnesen kada prestanemo prosuđivati, ocjenjivati, uspoređivati i osuđivati. Kada negativne misli (posebice one koje govore "To nije uredu" ili "Ja sam u pravu") ne uzimamo za ozbiljno, tada one dolaze i odlaze, ali ne stvaraju emocije otpora ni unutarnji konflikt.
Strpljenje
Kaže se da vrijeme liječi sve rane. Duhovna učenja smatranju da je vrijeme naš najbolji učitelj – ono nam daje mudrost, pokazuje snagu naših osjećaja, ispravnost naših zaključaka te otkriva pravu narav naših motiva. Ključ strpljenja je povjerenje u vrijeme i u život, saznanje da će sve biti ok. Mnogi ljudi pokušavaju kontrolirati životne situacije u kojima se nalaze, i pokušavaju ubrzati njihovo razrješenje i odrediti krajnji ishod, no to je nemoguće, jer sve situacije se ionako razrješavaju točno onako kako trebaju biti razriješene i to baš u svoje savršeno vrijeme – no, većini ljudi to je teško za prihvatiti, pa se i dalje uzaludno bore protiv toga, a ta borba naliči na borbu protiv vjetrenjača. Um želi vjerovati da će nam promjena okolnosti donijeti mir i tjera nas da nešto činimo. Ali, istina je da se mi možemo savršeno opustiti u trenutnim okolnostima, kakve god da one jesu, znajući da će nam veliko strpljenje donijeti duboki mir i ozdravljenje. Zbog toga je mudro imati povjerenje u vrijeme, jer ono donosi uvide u smisao evolucije, uvide u narav stvarnosti i daje nam konačno oslobođenje od patnje...
Nenasilna komunikacija
Cilj nenasilne komunikacije je uspostava odnosa utemeljenih na iskrenosti i suosjećanju. Ona je izvan koncepta dobitnik/gubitnik. To ne znači odustajanje od sebe i svojih potreba, već zauzimanje za njih na nenasilan način. Ali bez suosjećanja, ovakva komunikacija nije moguća. Ono što blokira suosjećanje je: (1) zahtijevanje (moraš ovo, trebaš ono – direktna ili indirektna prijetnja kaznom i krivnjom ako se ne udovolji), (2) moralistička prosudba (ovo valja, ovo ne valja; ovo je prikladno, ono nije; ovo je stvar odgoja, ono je u skladu sa vjerom, rasom...; prema mojim argumentima ovo zbilja nije uredu), (3) uspoređivanje (sebe i drugih u odnosu na druge), (4) monolog (umjesto dijaloga – tipa "Jadan ja"), (5) okrivljavanje ("Ti si kriv/a što se ja tako osjećam", "Ti si me doveo/la u ovo stanje", "Zbog tebe sam bolestan/na" i sl.) i (6) poricanje odgovornosti (kada se uzrok vlastitih postupaka pripisuje stanjima, Bogu, nadnaravnim silama, tuđim postupcima i sl.).
Alati nenasilne komunikacije
1. Opažanje – se razlikuje od procjene. Opažati znači sagledavati ljude i njihove potrebe i ponašanja bez prosuđivanja, kritike i analize.
2. Izražavanje svojih osjećaja i potreba na asertivan način – bez agresije, osude ili kritike, sa pozitivnim zauzimanjem za sebe. Znati reći "ne" nerazumnim zahtjevima. Prekinuti odnos ako vidimo da daljnjim ostankom u odnosu povrijeđujemo drugog i sebe.
3. Empatija – ili slušanje srcem. Suosjećati s drugim i iskazivati poštovanje prema onome što drugi osjeća. Intelektualno razumijevanje i racionaliziranje blokira empatiju, baš kao i: davanje savjeta ("Trebao/la ili morao/la bi učiniti to i to..."), ispravljanje ("Ne, nije bilo tako", "Ne sjećaš se dobro"), podučavanje ("Najispravnije je učiniti to i to..."), prepucavanje ("Tvoja patnja je ništa naspram moje", "Meni su se gore stvari dogodile").
Temeljna prava svake osobe su:
- Ja postojim, ja jesam.
- Imam pravo na prihvaćanje takva/takav kakva/kakav jesam.
- Imam pravo na poštovanje.
- Imam pravo na ljubav.
- Imam pravo na mir i sigurnost.
- Imam pravo biti u krivu.
Svaki čovjek se treba zauzimati (ne boriti) za svoja prava na asertivan način pun suosjećanja i poštovanja prema sebi i drugima.
Temeljne ljudske potrebe (prema Maslovu):
- Biološke – fiziološke potrebe (hrana, voda, kisik, spavanje, seks, obavljanje velike i male nužde i sl.).
- Potrebe za sigurnošću (odjeća, obuća, krov nad glavom, stalnost, poredak, struktura, predvidljivost događanja i sl.).
- Potreba za pripadanjem i ljubavi (privrženost i odanost u obiteljskim i partnerskim odnosima).
- Potreba za poštovanjem i samopoštovanjem (pozitivna slika o sebi, osjećaj doprinosa društvu, kvalitetni društveni položaj i pozitivni socijalni odnosi).
- Potreba za samoostvarenjem (samoaktualizacija – korištenje svih svojih potencijala i talenata u punom svijetlu svojim mogućnosti i kapaciteta).
- Potreba sa samonadilaženjem (transcendiranje - u trenucima kada osoba doživljava vrhunska iskustva (peak experiences), poimanje sebe (selfa) se rasplinjuje u svjesnost većeg i šireg jedinstva sa svime što jest).
Prve dvije potrebe su tzv D potrebe ili potrebe iz nedostatka, dok su ostale 4 potrebe B potrebe ili metapotrebe (motivi rasta).
Motivacijski ciklus se sastoji iz 4 dijela – potreba, instrumentalno ponašanje, cilj i olakšanje. On djeluje po principu homeostaze u kojem je najvažnija ravnoteža među potrebama.
Kada se ljudi nauče zauzeti za svoja prava i kada znaju kako ispuniti svoje potrebe (bez da od drugih očekuju da to učine za njih ili bez da u drugima vide ispunjenje svojih potreba), tada nestaju konflikti.
Sve savjete koji su opisani u ovom članku provodite na vlastitu odgovornost uz konzultaciju sa liječnikom.Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologonja, alternativna seksologinja i terapeutkinja prirodne medicine, te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija.
Izvorni članak na: http://www.parentium.com/prva.asp?clanak=44126
Nema komentara:
Objavi komentar