Kome i zbog čega treba psihoterapija ili seksualna terapija?

Zdravlje, 24.03.2014 (21:55) Autor: Conny Petö Đeneš

Ilustracija: ordedaycare.org

I dan danas, nažalost, postoje mnoge zablude o psihoterapiji, poput uvjerenja da je samo za "luđake" i "bolesnike" ili mentalno slabe osobe. Zbog takvih uvjerenja ljudi često odustaju od traženja psihološke pomoći. Imati "psihičke probleme" u nekim sredinama i dalje je "sramota". Na Zapadu je normalno da gotovo svatko ima svog psihoterapeuta, dok su kod nas ljudi nedovoljno informirani o mentalnom zdravlju i njegovu značaju.

Psihoterapija je liječenje riječima i predstavlja vrstu tretmana čiji je cilj pomoći osobama koje prolaze kroz teške životne krize ili situacije, koje imaju emocionalne probleme, puno briga (egzistencijalni problemi, gubitak posla, problemi na poslu, obiteljski i partnerski odnosi, razvod braka i sl.). Tu su, zatim, problemi odrastanja, bolna odvajanja, gubici, smrt voljenih osoba, traumatska iskustva, nemogućnost koncentracije pri učenju, tjeskoba i strahovi, nedostatak samopouzdanja i sl. Međutim, psihoterapija može služiti i za samorazvoj, učenje novih vještina, širenje vidika, kvalitetno strukturiranje vremena, bolje organiziranje i sl. Mlađe generacije su spremnije raditi na sebi i shvaćaju dobrobiti terapije, na koju gledaju kao na ulaganje u sebe. Općenito, ljudi koji su informirani o tome što je to psihoterapija, ne srame se govoriti o tome. Svi psihoterapeuti također imaju svoje psihoterapeute ili supervizore.

Uloga terapeuta je da pomogne klijentu bolje razumjeti svoju situaciju i unutrašnju prirodu, otkriti svoje osobne snage i sposobnosti u nošenju sa problemima i krizama, osvijestiti svoje obrasce ponašanja i razmišljanja (vjerovanja), naučiti preuzeti odgovornost za vlastite odluke i ponašanja, uvidjeti mogućnosti izbora pri donošenju odluka i sl.

Seksualna terapija je oblik psihoterapije usmjeren na prihvaćanje vlastite seksualnosti, na probleme s opuštanjem u seksu, kao pomoć u ostvarivanju međusobnog povjerenja i emocionalne povezanosti potrebnih za ostvarivanje seksualno zdrave veze, kao pomoć u ostvarivanju i/ili unapređivanju seksualne komunikacije, kao pomoć u prilagodbi situacije izazvanoj seksualnim problemom ili ograničenjem, kao pomoć kod seksualno zlostavljanih ili u izražavanju seksualnosti, kao edukacija o poboljšanju kvalitete seksualnog užitka, utemeljenog na znanjima Zapada i Istoka, kao način upotrebe seksualne energije za duhovni razvoj i sl.

Koje su različitosti u psihološkim zvanjima?

Postoje mnoge značajne razlike između psihijatrije, psihologije,psihoterapije i seksualne terapije. Svaka se bavi različitim vrstama problema. One se preklapaju i imaju sličnosti u radu, međutim ipak se radi o različitim zanimanjima:

• Psihijatri su kvalificirani liječnici klasične biomedicine, sa specijalizacijom u dijagnosticiranju i tretiranju mentalnih bolesti. Oni mogu prepisivati psihijatrijske lijekove.
• Neuropsihijatri su specijalizirani liječnici koji se bave poremećajima centralnog živčanog sustava (mozak i leđna moždina).
• Klasični psiholozi su socijalni znanstvenici koji proučavaju ponašanje i mentalne procese. Neki rade u područjima istraživanja, edukacije i komercijale. Psiholozi pružaju, administriraju i tumače psihološke testove i ocjenjuju ih.
• Klinički psiholozi prolaze dodatni poslijedimplomski trening i kvalificiraju se za terapije riječima. Oni nisu liječnici i ne prepisuju lijekove. Klinički psiholozi rade na sličan način kao psihoterapeuti, iako u svojem radu mogu koristiti i psihometrijske testove, intervjue te direktno promatranje ponašanja, da bi ocijenili klijenta i odredili opciju terapije.
• Transpersonalni psiholozi pokušavaju integrirati drevnu mudrost sa modernom zapadnjačkom psihologijom i prevesti duhovne principe na znanstveni suvremeni jezik. Transpersonalna psihologija bavi se širokim spektrom ljudskog psiho-spiritualnog razvoja – od naših najdubljih rana i potreba, preko egzistencijalne krize ljudskog postojanja, do najvišeg, transcendentalnog kapaciteta naše svijesti. Ona uključuje, vrednuje i integrira: psihološko i duhovno, mentalno zdravlje i patnju, uobičajena i neuobičajena stanja svijesti, modernu zapadnjačku perspektivu, istočnjačku perspektivu, postmoderne uvide, svjetonazore autohtonih tradicija, analitički intelekt, direktno iskustvo i kontemplativni način spoznaje.
• Psihoterapeuti prolaze dubinski i iskustveni četverogodišnji poslijediplomski trening kako raditi sa različitim ljudima koji imaju široku lepezu emocionalnih poremećaja, psihičkih problema i poteškoća. Psihoterapeuti su obučeni u jednom ili više psihoterapijskih modaliteta.
• Transpersonalni psihoterapeuti prolaze dodiplomski i poslijediplomski studij u kojem se obučavaju različitim oblicima savjetovanja ili psihoterapije sa naglaskom na transpersonalno, na transcedentne ili duhovne aspekte ljudskih iskustava. Krajnji cilj transpersonalne psihoterapije nije samo ublažavanje patnje, već integracija tjelesnog, emocionalnog, mentalnog i duhovnog aspekta dobrobiti. Ono uključuje istraživanje i fokus na klijentov potencijal i razvoj unutarnjih resursa i kreativnosti.
• Psihološki savjetnici mogu savjetovati već nakon relativno kratke obuke, iako neki imaju mnogogodišnje iskustvo. Uobičajeno je da savjetnici pružaju kratkotrajnu terapiju, koja ne ide u preduboko "kopanje" po problemu, kao što je slučaj u psihoterapiji.
• Seksolozi su stručnjaci koji se bave unapređenjem seksualnog zdravlja i liječenjem seksualnih poremećaja. Oni su školovani psihoterapeuti sa dodatnom edukacijom iz područja seksologije.
• Alternativni seksolozi su stručnjaci sa interdiscipliniranim znanjima (Zapada i Istoka) o seksulanosti, koja usklađuju sa psihološkim i duhovnim vidicima seksualnosti. Njihov posao je odgoj, poduka i savjetovanje parova i pojedinaca.

Grane psihologije (prema Abrahamu Maslowu):

• Bihevioralna i kognitivna psihologija – usmjerena je na otkrivanje psihičkih procesa koji se nalaze u osnovi ponašanja. Ona se razvila kao akademska znanost početkom 20. stoljeća, a utemeljena je na radovima Ivana Pavlova, John B. Watsona i B.F. Skinnera, te kasnije Ulrica Neissera i Donalda Broadbenta.
• Psihodinamična i psihoanalitična psihologija – proizašla je iz istraživačkog rada Sigmuda Freuda, te se razvila daljnjim radom C. G. Junga, Fromma, Eriksona, Adlera, Renka i drugih značajnih psihologa. Ova grana najviše se bavi proučavanjem psihopatologije.
• Humanistička i egzistencijalna psihologija – utemeljena je na radu Abraham Maslowa, Carl Rogersa i Rollo Maya te filozofskim razmišljanjima Martin Heidegera, Biswangera i Kierkegarrda, a inspirirana daljnjim radom Roberta Assagiolia, Wilhelm Reicha, Antonyja Suticha, Paul Tillicha i drugih značajnih psihologa. Bavi se pojmovima poput samoaktualizacije, ljubavi, kreativnosti, ljudskim motivima, potrebama i vrijednostima.
• Transpersonalna psihologija – razvila se potkraj 1960-ih godina. Utemeljena je na spoznajama Williama Jamesa, Junga, Freuda, Abrahama Maslowa, Kena Wilbera i raznih drugih značajnih psihologa. Radi se o sofisticiranom modelu prikaza evolucije svijesti, koji integrira psihologije i filozofije Zapada i Istoka, od drevnih vremena sve do danas, od znanosti do duhovnosti. Za razliku od ostalih grana psihologije koje su usmjerene na terapiju simptoma, ovdje se pozornost teži preusmjeriti na cjelovit rast osobe, samorazvoj i ekspanziju svijesti.
• Seksologija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem seksualnih interesa, seksualnih problema, spolnih odnosa, izražavanja seksualnosti i funkcijama spolnosti. Ona je nastala kao zasebna grana znanosti nakon II. Svjetskog rata.

Abraham Maslow

Prva sila psihologije pokušavala je reducirati kompleksnost ljudske prirode na jednostavne principe kondicioniranja, međutim, bila je bezuspješna kada su u pitanju aspekti poput ljubavi, svjesnosti i osobne vrijednosti.

Druga sila uglavnom se bavi proučavanjem psihopatologije. Prema Sigmundu Freudu, nesvjesni psihički procesi (prije svega oni koji potječu iz djetinjstva) mogu znatno utjecati na pojavu psihičkih poremećaja kao što su, primjerice, neuroze. Procesi koji potječu iz djetinjstva podliježu mehanizmu potiskivanja i tijekom trajanja psihoanalitičke terapije trebali bi se izazvati i ponovno proživjeti, kako bi se u odrasloj dobi mogli svladati. Najveći nedostatak ovog pristupa je što klasično psihoanalitičko liječenje traje godinama.

Treća sila, koja se najviše bavila samoaktualizacijom, također je doživjela ograničenja na koja je Maslow 1968. godine upozorio. U svojim daljnjim istraživanjima on je otkrio mogućnosti koje nadilaze samoaktualizaciju. U trenucima kada osoba doživljava vrhunska iskustva (peak experiences), poimanje sebe (selfa) se rasplinjuje u svjesnost većeg i šireg jedinstva sa svime što jest. I upravo to područje je područje kojim se bavi transpersonalna psihologija, te ju je stoga Maslow nazvao ”četvrtom silom” psihologije. Pred kraj svojega života Maslow je na vrh svoje ljestvice nadodao i šestu potrebu – Potreba za samonadilaženjem (transcendencijom), temeljem transpersonalne psihologije.

Original članak na: http://www.parentium.com/prva.asp?clanak=43930