O ljudskom egu: treba li nam jači ili slabiji?

Zdravlje, 22.09.2014. (09:26) Autor: Conny Petö Đeneš

Ilustracija: Lander consultancy blog

Kada je o egu riječ, obično nam prvo napamet padnu egoizam, taština, gordost, pohlepa, izrabljivanje, vlastodrštvo, nezasitna ambicija na uštrb drugih i druge slične neželjene ljudske značajke. No, ima li jaki ego uistinu sve te značajke?

Razmotrimo najprije karakteristike osobe slabog ega: ona ima potrebu da svoju prazninu (svoj nedostatak samosvijesti, osjećaja samo-vrijednosti, slabo samopouzdanje i nesigurnost u sebe) ispuni vanjskim potvrdama – nametljivim ponašanjem, neprestanim privlačenjem pažnje na sebe, iskazivanja moći nad drugima, netolerancijom, isključivošću, agresivnošću i sl.

Postavimo si, zatim, pitanje – kako se ponašaju ljudi koji "nemaju ego"?

Ego je sastavni dio naše osobnosti bez kojeg ne postojimo. On nam omogućuje da sebe razlikujemo od drugih, pa su osobe slabog ega povodljive jer nemaju čvrsti oslonac unutar sebe. To su nerealizirane osobe koje ne znaju tko su. Razlikujemo dvije vrste osoba sa slabim egom – ekstrovertirane i introvertirane.

Ove prve slabost ega izražavaju nadmoći i vlašću sa izrazitom potrebom isticanja u društvu pod svaku cijenu, dok druge slabost svog ega izražavaju povodljivošću i sljedbeništvom neke fanatične skupine, gdje se utapaju u masu.

Što je ego?

Sigmund Freud, početkom 20. stoljeća, utemeljio je psihoanalitičku teoriju ličnosti, prema kojoj psihu dijeli u tri područja: Id, Ego i Superego. Id se odnosi na biološko-animalističke nagone koji nastaju poslije njihova zadovoljavanja. Superego predstavlja moralne i etičke vrijednosti društva (savjest osobnosti). Ego je posrednik između Ida i Superega, koji usklađuje potrebe Ida sa preduvjetima Superega. On predstavlja naše svjesno ja i, budući je središte odlučivanja, izvor je naše osobne moći. Pomaže nam da ostvarujemo ciljeve, izražavamo svoju jedinstvenost, zauzimamo željene pozicije, da se realiziramo u društvenom kontekstu.

Zdravi, uravnoteženi ego predstavlja čvrsti oslonac i odražava naše biće iz kojega i izranja.

Ilustracija (Jacobisrael.com)

Ego se formira između osme i desete godine života, paralelno sa razvojem svjesnosti. Postajemo svjesni svojeg "Ja", svoje jedinstvenosti i različitosti – svoje osobnosti. Osobnost i karakter se oblikuju pod raznim vanjskim utjecajima kojima smo bili izloženi u djetinjstvu. Pa tako, ako su nam roditelji u fazi odrastanja postavili visoke standarde i uvjetovali nas njima, zaključili smo da vrijedimo u onolikoj mjeri koliko zadovoljimo njihova očekivanja i da u skladu sa tim zavređujemo ili ne zavređujemo ljubav. Zaključci poput ovih vremenom se pretvore u programe, koji se urežu duboko u našu podsvijest (zbog nerazvijenog kritičkog segmenta uma u ranoj dobi), te uvjetuju naše ponašanje i životne odluke.

Transakcijska analiza polazi od pretpostavke da je svaka osoba sačinjena od parcijalnih osobnosti, nazvanih ‘ego stanja’, i da je komunikacija usmjerena na taj ego stanja. Budući sadrži socijalni element, transakcija korespondira sa onima gdje se razmjenjuju dva ili više ego stanja. Transakcijska analiza je pojam koji obuhvaća cjelovitu teoriju o ljudima i njihovom ponašanju, o odnosima koje stvaraju unutar sebe i sa drugim ljudima. U širem smislu obuhvaća filozofski pogled na ljude i njihove odnose, teoriju ličnosti i razvitka, psihoterapijski pristup i primjenu psihologijske znanosti u različitim područjima ljudskog rada i odnosa. U užem smislu znači analizu jedne transakcije. Transakcijom smatramo poticaj jedne osobe iz određenog ego stanja drugoj osobi koja odgovara iz svog ego stanja. Poticaj i odgovor predstavljaju jednu transakciju, a ona se smatra osnovnom jedinicom komunikacije.

Eric Berne (utemeljitelj TA) je pod pojmom ego-stanja podrazumijevao određene kategorije osjećaja i misli koji vode ka stavovima ili stanjima uma. Razlikuje tri ego stanja:

R – Roditelj ego stanje – proizlazi iz ponašanja naših roditelja ili autoritativnih osoba koje smo preuzeli i pohranili u našem mozgu. Kada smo u Roditelj ego stanju, djelujemo kao naši roditelji, ili oni koji su imali tu ulogu u našem odrastanju, na način kako su nas odgajali. Roditelj ego stanje može biti stav naših vlastitih odluka koji se odnose na vrijednosti i opredjeljenja ili stavova koji ne predstavljaju rezultat naših vlastitih razmišljanja i nezavisnih odluka; to su preuzeta misljenja: u tom slučaju nismo autonomni u roditelj ego stanju. Roditelj ego stanje kažnjava i hvali, kritizira i ohrabruje, odgovorno je za edukaciju, tradiciju, vrijednosti, etiku i svjesnost.

O – Odrasli ego stanje – je misleno, ali bez emocija, bez mašte, to je trijezni dio osobnosti. To je praktično stajalište koje je orijentirano na objektivno registriranje stvarnosti. U Odraslom ego stanju informacije se skupljaju i analiziraju, te donose odluke u skladu s tim. Promatraju se tradicionalna mišljenja i sudovi koja su preuzeta iz Roditelj ego stanja, i pokušavaju se osloboditi djelovanja od teških emocija iz Dijete ego stanja.

D – Dijete ego stanje – Dok Roditelj ego stanje registrira vanjske utjecaje, dijete ego stanje pohranjuje unutarnje doživljaje. Ono je temeljni obrazac ponašanja zadržan iz djetinjstva kojeg razotkrivamo odrasloj dobi. U Dijete ego stanju izraženi su osjećaji, impulzivnost, spontanost i intuitivno ponašanje.

Slamanje ega – učenje kroz bol

Patnja je nužna dok ne shvatite njezinu bespotrebnost, rekao je Eckhart Tolle (veliki duhovni učitelj modernog doba), i bio je upravu, jer nezadovoljene potrebe ega uzrokuju bol. Tako primjerice, ako unatoč našem silnom trudu, da udovoljimo partneru i kroz njega/nju nadoknadimo nedostatak ljubavi iz djetinjstva ne urodi plodom, osjećat ćemo se nevoljeno, neželjeno, odbačeno i da nismo vrijedni ljubavi, te će to uzrokovati veliku bol.

Ilustracija (lastfm.ru)

Ljudima koji nemaju jak, zdrav i uravnotežen ego ta će bol biti neizdrživa, jer je neće biti u stanju otpustiti, zato jer odbacivanje boli znači i odbacivanje ega iz kojeg je nastala – odbacivanje našeg "slabog (lažnog) Ja". Budući ego predstavlja jednu vrstu našeg identiteta, onoga što nas određuje kao pojedince, teško ga je otpustiti. Mnogo vremena i truda je uloženo u njegovo formiranje, te je on kod mnogih ljudi postao temelj postojanja. Odricanje od slabog ega (nerazvijenog ili lažnog) predstavlja čin gubitka sebe i svega onoga oko čega je osoba izgradila svoj život, sam temelj postojanja. Ponekad se čini da je otpuštanje takvog lažnog ega ravno smrti i zato se ljudima teško odlučiti za takav čin, pa čine sve kako bi ga sačuvali, unatoč boli koju uzrokuje. Iz tog razloga, jedino se u boli lažni ego može slomiti. Tek kroz jaku bol zastanemo i zapitamo se tko smo i kuda to ustvari idemo. Sloj po sloj, lome se i otpadaju lažni dijelovi nas, te polako na površinu izranja naše biće, naša prava iskonska priroda, naš bitak, naša duša. Prestaje identifikacija sa lažnim egom te nestaje bol. Tek tada dobivamo priliku stvoriti novi identitet, izgraditi i ojačati zdrav i uravnotežen ego. Zahvaljujući uravnoteženom, zdravom i jakom egu napokon počinjemo percipirati ljepotu postojanja, te smo u prilici razviti i koristiti svoj puni potencijal.

Slomiti ego znači otpustiti uvjetovanost prošlošću i dozvoliti sebi izgradnju novog identiteta bez uvjetovanosti.

Slomiti ego znači prestati se identificirati sa sa našim mislima, emocijama i tjelesnim senzacijama. Mi nismo naše tijelo, ni misli, niti emocije – oni su dio naše osobnosti, a ne naša srž.

Slomiti ego znači propasti u stanje duboke praznine, okrepljujuće tišine, potpunog mira i spokoja, te neopisiva blaženstva i ljubavi – u stanje Ja Jesam, stanje Bitka. Iz tog stanja gradi se ego koji u potpunosti reflektira naš Bitak, našu dušu.

Razvitak zdravog ega

Da bismo imali zdrav ego, moramo ga ojačati, razviti i uravnotežiti. Dakle, moramo stvoriti ravnotežu unutar osobnosti koja je sastavljena od misli i emocija. Stoga je, paralelno sa razvitkom ega, važno razvijati i pozitivne misli i osjećaje.

Osoba koja je emocionalno preosjetljiva mora razviti stabilnost uma. U takvom slučaju preosjetljivost zasjenjuje ponašanje i aktivnosti, jer osoba (zbog jačine osjećaja) nije u stanju nadzirati izražavanje osjećaja, što može dovesti i do tjelesne slabosti ili čak zdravstvenih problema.

Sve sastavnice naše osobnosti moraju biti razvijene – moramo imati vitalno i snažno tijelo (koje se razvija zdravom prehranom, vježbama disanja i tjelovježbom), smiren i stabilan um (koji se postiže meditacijom i tehnikama za smirivanje mentalne aktivnosti), te uravnoteženo emocionalno ustrojstvo.

Gdje god se pojavi neravnoteža, trebamo raditi na našoj najslabijoj točki i uspostaviti ravnotežu. Dakle, ne treba slabjeti ego, već paralelno sa njim razvijati i ostale dijelove naše osobnosti, te doći do stanja u kojem ego reklektira naše biće, naš bitak.

Suosjećanje, tolerancija i poštovanje tri su značajke osobnosti koje najbolje uravnotežuju jak ego. Ako ih imate u izobilju, ne morate brinuti da će vas ego odvesti krivim putem...

Božanski ego i duhovna indoktrinacija

U duhovnim vodama ego je postao omražen pojam. Ako se pozabavite duhovnom literaturom, u mnogim ćete knjigama pronaći da se riječ ego navodi kao najveći problem samorazvoja, najveći neprijatelj svijesti i duhovnog rasta. Također se navodi i kako ga treba smanjiti, kontrolirati i uništiti, jer duhovni razvoj moguć je jedino bez ega – da bi osoba bila produhovljena ego mora nestati! Hmm...

Osjećaj jedinstva s drugim (unity consciousness), o kojem govore mnoga duhovna učenja kao jednom od najuzvišenijih ciljeva duhovnog razvitka, je moguć samo ako imamo razvijen i uravnotežen ego, jer kako možemo postati jedno s drugom osobom ako nas nema? A da bismo bili, moramo imati ego, jer on predstavlja identifikaciju naše osobnosti.

Zatim, drevne vedske izreke poput: "Aham Brahmasmi", prevedeno sa sanskrta "Ja sam Svemir", predstavljaju cilj evolucije svijesti, ili, "Shivoham" – "Ja sam Shiva (Bog)", ili "Brahmoham Brahmoham Brahma Swarupoham" — "Ja sam Brahman, sveukupnost, sve".

Zatim Biblijski izričaj: "Ja sam koji Jesam".

"Kad spoznaš sebe, osjećaj za Ja nestaje ti znaš da ste ti i Bog jedan te isti"- govori iskustvo velikog šeika Muhyiud-Din Arabija, čuvenog islamskog mistika.

Kakav ego mora imati osoba da bi izjavila - "Ja sam Bog (ili Svemir)" ili "Ja sam sve što postoji"!? Božanski ego mora imati... Takav ego imaju duhovno zrele osobe. Kako bi moj dragi prijateljAdrian Kezele rekao: "Božanski ego je toliko velik da obuhvaća sve što postoji. Ali, on nije u neravnoteži. Jer, božanski ego prati i božanska razina suosjećanja, božansko znanje i mudrost, božanski kanali stvaranja i sve drugo jednako tako božansko."

Moramo prvo spoznati sebe, razviti svoj ego i uravnotežiti ga, da bismo mogli razviti božanski ego i spoznati božansku svijest.

Dakle, zbog čega bi razvitak ega bio prepreka duhovnom razvoju?

"Ukoliko se borite protiv ega, nikad nećete postići ravnotežu. Već sama zamisao da je ego loš, stvara u nama frustraciju. Ne možemo ga se osloboditi, jer je to nemoguće, budući da je ego upravo ono po čemu se razlikujemo od okoline i drugih zasebnih stvorenja. A ako ga smanjimo, nastat će neravnoteža. I ne samo to, taj smanjeni, zakržljali dio nas, neće dozvoliti ostalim dijelovima da rastu. Bit će to vječni hendikep.

Stoga su tvrdnje o borbi protiv ega vrlo štetne za duhovni razvoj. Stvaraju frustraciju u tražiteljima i ne dovode ih nikuda. U konačnici, one su jednim dijelom izraz političko-indoktrinarne potrebe za manipulacijom i sljedbeništvom, a drugim dijelom izraz tragične pogreške u tumačenju izvornog znanja." - Adrain Kezele

Voljeti sebe

Puno ljudi misli da vole sebe, međutim tome baš nije uvijek slučaj.

Voljeti sebe znači živjeti sebe u potpunosti, sa punim srcem prema drugim ljudima i bićima.
Voljeti sebe znači biti slobodan i postići autonomiju.
Voljeti sebe znači prestati dozvoljavati drugima da se hrane vašom energijom, da vas blokiraju i iscrpljuju.
Voljeti sebe znači osloboditi se krivnje da ste odgovorni za tuđe brljotine i "krive Drine".
Voljeti sebe znači ne zamjerati sebi što ne nosite cijelu tugu ovoga svijeta na svojim ramenima, iako ćete sigurno pri tome biti suosjećajni.
Voljeti sebe znači razlučivati svoje misli i emocije od tuđih (ili roditeljskih).
Voljeti sebe znači dozvoljavati si životne radosti.
Voljeti sebe znači slijediti svoje snove unatoč svemu i svima.

Samo osobe sa uravnoteženim egom mogu istinski voljeti i sebe i druge. Ako ne znamo ili ne možemo voljeti sebe, tada nismo u stanju voljeti ni druge, jer kako možemo nekome dati nešto što nemamo? Zato razvoj sebe samog na svim životnim poljima pomaže i razvitku istinske ljubavi prema sebi, životu i svim bićima oko nas.

Originalni članak pročitajte ovdje: http://www.parentium.com/prva.asp?clanak=46497